Nevjerovatno je da se, kucajući ovaj pojam u pretraživač, prikazuje naslov „Ljepote od kojih zastaje dah“, a odmah zatim, ni manje ni više „Rijeke u Bosni i Hercegovini su u katastrofalnom stanju“. Oba objavljena otprilike u razmaku od godinu dana. Noviji naslovi su čak i strašniji. Kolika je to promjena potrebna da iz jedne krajnosti dospijemo u drugu? Jesmo li uopće svjesni šta se dešava te na šta zatvaramo oči?
Pojam rijeke je u našim očima vrlo jednostavan, ako smo površni. No, kako bismo stvorili sebi predstavu o kompleksnosti ovog pojma, pokušajmo zamisliti funkcionisanje našeg organizma bez protoka krvi, bez krvnih žila i svih silnih kapilara. Zvuči nemoguće, zar ne? Upravo zato što i jeste nemoguće. Ubrzo zatim srce prestaje da kuca i nas više nema. Mi ne postojimo bez ove funkcije. Sad nam već nije svejedno i pomalo smo zabrinuti. Isti ovaj scenario je primjenjiv i na prirodi. Ono što nama predstavlja krv, planeti predstavljaju rijeke. Krvotok planete su upravo one, njihovo proticanje i slivanje. Možda zvuči kao pretjerivanje, međutim, ako tako razmišljamo, definitivno smo u zabludi.
Zapitajmo se zašto su ljudi, nekada davno, u toku nastanka civilizacije, birali da naseljavaju mjesta u kojima se nalazi rijeka. Sjetimo se nama dobro poznate Mezopotamije, jedne od najstarijih ljudskih civilizacija, nastale oko Tigrisa i Eufrata. Osvrnemo li se na neke od najvećih gradova današnjice, poput Londona, New Yorka, Istanbula i sl, vidjet ćemo da kroz svaki protječe rijeka. Postoji i legenda da je Sarajevo trebalo da bude izgrađeno na drugom mjestu, na Nišićkoj visoravni davnih 1450-ih godina. Prema ovoj priči, jedini razlog zbog kojeg se Sarajevo nije izgradilo na ovom području jeste nedostatak rijeke. Tadašnji vladar je na tu spoznaju uzviknuo: „Ah, ta crna rijeka!“ po čemu je ovo mjesto kasnije dobilo i tzv. narodno ime.
Naše Sarajevo je dobilo rijeku, zaista prelijepu, doduše nekada… danas to nije slučaj. Sarajevo nije znalo postupati sa njom te je ona danas neiskoristljiva u svakom pogledu. Ako smo željeli biti poznati i spominjani u svijetu, reklo bi se da smo uspjeli u tome. Nekadašnja ljepotica Drina se u svjetskim medijima prikazuje kao jedna od najzagađenijih rijeka našeg regiona. Povrh rijeke Spreče plutaju nam ribe kojima su život ugasile otrovne hemikalije koje se nerijetko ispuštaju ovdje. Uspjeli smo da učinimo nepitkim izvor Bosne. Vrbas nam služi kao gradska deponija. Neretva nam drži status jedne od najhladnijih rijeka na svijetu, pogodna za mnoge stvari. Mi smo odlučili da nam bude pogodna za lišavanje našeg smeća. Vedrinu ovakvog stanja održava Una. Ona još uvijek uspijeva da se izbori sa nama, mada je neizvjesno do kada.
Možda se čini da je rijeka najjeftiniji način da se riješimo našeg odbačenog, međutim, priroda pamti. I mi pišemo negdje u podsvijesti sve dugove i pogreške nečije, čak i one najsitnije. Zar mislite da će nam priroda oprostiti sve uništene eko sisteme, za njen postepeni kraj?
Nikad više nismo bili informisani o prirodi i nikad manje se nismo osvrtali na istu.
„Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka.“
Tekst pripremila: Velida Arnautović
